Poštovane kolegice i kolege!

 Svjetska organizacija sindikata prosvjetnih radnika (Education International) koja broji preko 32 miliona članova u 178 zemalja svijeta čiji smo i mi članovi ove godine obilježava 5.oktobar-Dan nastavnika pod motom:

 „Nastavnici kakve trebamo za obrazovanje koje želimo: globalni imperativ za prevladavanje nedostatka nastavnika“.

Nedostatak nastavnika je očito globalni problem koji se manifestira i u našoj zemlji kroz činjenicu da se sve manji broj mladih ljudi želi baviti ovim teškim, odgovornim i zahtjevnim pozivom i da se već sada javlja deficit kod pojedinih profila. Zašto je to tako?

Vjerovatno zato što živimo u vremenu u kojem je ovaj sveti posao teže raditi nego ikada ranije. Od nastavnika se očekuje svakim danom sve više, a istovremeno nastavnik se cijeni sve manje.

Možda i zato što su nastavnici izloženi ogromnim pritiscima sa jedne strane od poslodavca sa stalnim uvođenjem novih obaveza-uglavnom onih administrativnih, sa druge od učenika i njihovih roditelja i na kraju od cjelokupne javnosti kroz prevelika očekivanja i premalo razumijevanja.

Možda i zato što su nastavnici ostali usamljeni kada brinu o mentalnom zdravlju učenika i onda kada brinu o svojoj i egzistenciji svoje djece. Kada se bore sa trendovima koji mladima nameću uzore koji to ne bi trebali ni smjeli biti pokušavajući im ukazati na istinske vrijednosti i kada svojim učenicima dokazuju kako trebaju ostati i školovati se u svojoj zemlji, u zemlji u kojoj su najbogatiji ljudi uglavnom oni neškolovani.

Možda i zato što neke naše kolege rade 5, 6, čak 10 i više godina na određeno radno vrijeme, što izmučeni, umorni i razočarani napuštaju zemlju, jer ovdje ne mogu zasnovati porodice ili planirati njihovo proširenje.

Možda zato što je nastavnik izgubio mjesto u društvu kakvo je nekada imao, što u pojedinim dijelovima javnog sektora radnici sa srednjom stručnom spremom imaju veće plaće nego radnici u obrazovanju sa visokom stručnom spremom.

Možda i zato što su dočekali da roditelj na nastavnika baca sjekiru, a osnovnoškolac u nastavnika iz vatrenog oružja puca.

Možda zato djevojčice više ne žele biti učiteljice.

Kakvo obrazovanje želimo je pitanje na koje odgovor mora dati cjelokupno društvo.Mora se otvoriti široka rasprava u koju se moraju uključiti svi segmenti društva, srtruka prije svih. Mora se barem pokušati doći do svedruštvenog konsenzusa o tome kakvo zapravo obrazovanje želimo i šta od njega očekujemo.

Nakon toga trebaju se postaviti standardi za nastavnike koji to trebaju sprovesti u djelo. Standarde koje će istovremeno uključiti kompetencije i obaveze ali i prava prije svega kroz adekvatnu cijenu rada i uslove rada.

 A kakve to zapravo nastavnike trebamo? Prvenstveno one koji vole svoj posao, kojima je omogućeno da se educiraju i u čiji se profesionalni razvoj ulaže kako bi mogli obrazovati one na kojima će ova zemlja ostati, inženjere i majstore koji će je graditi, ljekare koji će liječiti njene ljude, umjetnike koji će nam uljepšavati živote. Trebamo nastavnike koji su zadovoljni svojim statusom u društvu, trebamo dostojanstven položaj naše profesije koji će omogućiti bolje sutra generacijama koje dolaze.

To je po nama jedini način da vratimo dignitet struci a dostojanstvo nastavniku i sigurni smo da će se tada povećati interes kod mladih ljudi za bavljenje ovom predivnom i važnom profesijom.

Tada će uistinu ovaj dan biti praznik.

                                        SRETAN NAM 5. OKTOBAR – NAŠ DAN!